Kaznena djela na štetu banaka

Svjetske i domaće statistike pokazuju, a kriminološka istraživanja eminentnih stručnjaka potvrđuju da je novac jedan od najčešćih motiva vršenja kaznenih djela.

Planirajući kako ga se domoći profesionalni kriminalci, ali i osobe koje prvi puta ulaze u zonu kaznenog progona biraju objekte u kojima očekuju da će uz najmanji (za njih prihvatljivi) rizik, doći do novca – količine koje zadovoljava njihove trenutačne potrebe. Pri tome postoje određeni kriteriji po kojima biraju objekte napada. To su obično novčarske institucije koje:

– imaju (prema njihovim prosudbama) dovoljnu količinu novca
– manji broj zaposlenih
– manji broj klijenata
– niži ili nikakav stupanj zaštite
– pogodnu poziciju za bijeg nakon izvršenog kaznenog djela
– zaklonjenost od pogleda izvana
– povijest uspješnih razbojstava u objektu (česti su primjeri da je jedan te isti objekt bio meta napada više puta)

Stoga nije čudno da se kao objekti napada najčešće biraju kladionice, mjenjačnice, pošte, a sve češće banke, kasina i u najnovije vrijeme otkupne stanice zlata.

Iako postoji čitav niz kaznenih djela i načina kojima se nastoje domoći novca, kada su u pitanju ovi objekti, razbojništva su prevladavajuća.

Razbojništva ili oružani prepadi kako im je kriminalistički naziv složena su kaznena djela (kvalificirani oblik krađe) i sastoje se od uporabe sile ili prijetnje da će ista biti uporabljena, te krađe, odnosno oduzimanja tuđe pokretne imovine, u primjerima novčarskih institucija, logički, radi se uglavnom o novcu. Negdje drugdje to mogu biti , dragulji, zlato i dr.

Na temelju dugogodišnjeg praćenja ove vrste kaznenih djela, te dostupnih statističkih podataka o kaznenim djelima, počiniteljima i njihovim navikama te načinu izvršenja (modus operandi), moguće je donijeti dosta zaključaka, koji precizno analizirani predstavljaju dobar temelj za kvalitetnu prevenciju, posebice kada je u pitanju samozaštitno ponašanje unutar banaka i drugih novčarskih institucija i angažiranih zaštitara, što se, nažalost, nedovoljno ili
nikako ne koristi. Iako se ovdje nećemo pretjerano baviti statističkim podacima, ipak evo ih nekoliko, ilustracije radi i dobivanja saznanja o kvantiteti pojedinih pojavnih oblika.

Evo nekoliko podataka: u zadnjih 10 godina prijavljeno je čak 2000 razbojništava u kladionicama, 305 u poštanskim uredima, 201 razbojništvo u bankama, 137 razbojništava u mjenjačnicama itd.

Nažalost prigodom izvršenja ovih kaznenih djela bilo je i smrtno stradalih (zaštitara, policajaca, građana) te ranjenih osoba. Psihičke traume kod osoba koje se zateknu na mjestu događaja (zaposlenici, klijenti) često su dugotrajne i teško izlječive.

Inače, gledajući vremensku disperziju oružanih prepada u banke tijekom godine, razvidno je da se ona najčešće vrše u jesensko – zimskom periodu, što je povezano s lakšom mogućnošću maskiranja i prikrivenog nošenja oružja. (ima tu i odstupanja kao npr. kada su u tijeku određena sportska natjecanja, pa se počinitelji maskiraju kao navijači, ili kada koriste motorističke kacige i drugu opremu).

Razbojstva se najčešće vrše krajem tjedan (četvrtak i petak), a kod banaka i pošta je specifično i vrijeme kada se podižu mirovine te počinitelji očekuju najveći „plijen“.

Doba dana kada se vrše oružani prepadi su, u pravilu, neposredno nakon otvaranja poslovnice banke, te neposredno pred zatvaranje, kada počinitelju očekuju najmanju pozornost zaposlenih i najmanji broje klijenata.

U razgovoru sa počiniteljima tijekom vršenja mnogobrojnih krim. obrada, doznao sam da su znali i po nekoliko dana obilazili poslovnicu banke prije oružanog prepada, zapažali sve pojedinosti – detalje vezane za sigurnost, unutarnju manipulaciju novcem, broj zaposlenih, njihove odlaske na pauze, kretanje i broj klijenata, položaj kamera i kretanje zaštitara, dolazak policije i sl.
Ukratko, počinitelji pozorno planiraju izvršenje kaznenog djela, te tako i ne čudi činjenica da je izuzetno velik broj oružanih prepada uspješan (malen broj ostaje samo na pokušaju), a policija otkrije manje od 50% počinitelja, dok je zanemariv broj onih koje uhvati – zatekne na izvršenju.

Kada odlučuju koju će banku napasti, počinitelji, kao što je već i ranije rečeno uzimaju u obzir više elemenata u nadi da će lako obaviti „posao“ i pobjeći sa mjesta događaja.

Bitna činjenica kod odabira jest i broj počinitelja. Ukoliko se radi o jednom, samom počinitelju, on će odabrati manju poslovnicu, koju lako može nadzirati, dok će se grupa razbojnika lako odlučiti i za veću pa čak i bolje zaštićenu poslovnicu.

Kod razbojnika pojedinaca, se radi o mlađim osobama starosti 20 – 30 godina, uglavnom narkomanima i evidentiranim kod policije zbog drugih kaznenih djela, uglavnom krađa i onih vezanih za kriminalitet droga, sa završenom najviše srednjom školom, često se radi o osobama koje nemaju niti završenu osnovnu školu i dolaze iz drugih republika nastalih raspadom Jugoslavije. (BiH).

Karakterizira ih sklonost nasilju i uporabi oružja (vatrenog i hladnog), te ne pretjerana inteligencija. Takav će razbojnik maskiran upasti u poslovnicu banke te uz prijetnju pištolja, bombe ili noža zatražiti novac te pokupiti što mu blagajnik stavi ispred njega i napustiti banku u što je moguće kraćem vremenu, obično za 1-2 minute. Zadovoljan je i sa nekoliko desetaka tisuća kuna. Zbog krize u društvu (ekonomske i moralne), sve češće se kao počinitelji razbojništava javljaju i žene

Počinitelji često imaju i suradnika koji ga čeka u neposrednoj blizini objekata i pomaže kod bijega (auto, motor). Kaznena djela vrši u serijama i ako ga policija otkrije, obično je to nakon cijelog niza oružanih prepada.

Kada su u pitanju grupe razbojnika, radi se o nešto starijim počiniteljima 25 – 35 godina, sa većim kriminalnim iskustvom, obično već ranije osuđivani zbog težih kaznenih djela sa elementima nasilja (razbojstva, teške tjelesne povrede, pokušaji ubojstva), te kaznenih djela vezanih za kriminalitet droga i imovinske delikte (provalne krađe, krađe vozila).

Bitna su tu kaznena djela krađe vozila, jer se ova vrsta kriminalaca uvijek služi većim brojem ukradenih vozila, kojima dolaze do mjesta događaja, te ista nekoliko puta tijekom bijega mijenjaju. Značajno je za njih izrazita zapovjedna struktura unutar skupine i organiziranost, što nije niti čudo, jer je dio njih na ovaj ili onaj način sudjelovao u Domovinskom ratu.

Za objekt napada odabiru veću poslovnicu, gdje očekuju više novca, ne zadovoljavaju se samo novcem dobivenim od blagajnika, već traže novac iz trezora. Njih će zadovoljiti „plijen“ od nekoliko stotina tisuća do milijun kuna.

Mnogobrojne kriminalističke obrade i načini izvršenja pokazuju da je vrlo velika vjerojatnost da imaju pomagače unutar objekta napada, odnosno osobe koje su na ovaj ili onaj način imale pristup i upoznate su sa detaljima rada poslovnice (zaposleni, bivši zaposleni, izvođači radova, zaštitari i sl.). No, u zadnje vrijeme kod svih razriješenih kaznenih djela ove vrste, nije se uspjela dokazati ova povezanost, osim u slučajevima kada su izravni počinitelji, kao npr. kod Volks banke, Hypo banke (zaštitar je sudjelovao u 2 navrata u poslovnici koju je čuvao, te još u 15-ak drugih slučajeva).

U objekt upadaju maskirani i naoružani, često i dugim oružjem, kojega ne prežu niti uporabit, iskazuju veliku brutalnost prigodom i nakon izvršenog razbojstva te se udaljavaju sa „plijenom“ u što je moguće kraćem vremenu. Obično je to do 3 minute.

Razvidno je da se ovdje radi o profesionalnim počiniteljima koji kaznena djela vrše u serijama, a paradoks je u tome da se kao takvi lakše identificiraju od strane policije, nego počinitelji pojedinci.

Naime, ovdje se radi o skupinama počinitelja koje broje od 3 pa u nekim slučajevima do 6 – 7 njih, što policiji, ako primjenjuje sve mjere koje joj stoje na raspolaganju i dobro planira mjere koje će poduzeti, može u mnogome olakšati posao.

U dosadašnjem tekstu je bilo govora o novcu banke kojega se počinitelji žele domoći u samoj banci na klasičan način, jedan od najstarijih – razbojstvom.

No, postoji još čitav niz kaznenih djela, novi pojavni oblici i novi tipovi počinitelja koji vrebaju na taj novac i to na cijelom putu od glavnog trezora, transporta, bankomata, sve do tekućeg računa klijenta. Konkretnije, radi se o slijedećem:

– službeničkim kaznenim djelima (zaposlenicima banke koji vrše utaje, krađe ili prijevare na štetu klijenata i/ili banke)
– card-skimming
– phishing
– krađama bankomata i provale u bankomate
– napadima na zaštitare prigodom transporta novca
– napadima na zaštitare neposredno pri ulasku ili izlazu iz banke
– kaznenim djelima počinjenim od strane zaštitara

– U novije vrijeme prisutne su pojave prisutne su pojave najsofisticiranijih krađa novca pomoću softvera, ali i klasničnih metoda dizanja u zrak pomoću plina.

Kada su u pitanju službenička kaznena djela poznat nam je čitav niz modusa kojima se oduzima novac banke ili klijenta. Dobro pamtimo slučaj djelatnika trezora jedne banke u Zagrebu, koji je koristeći povjerenje kolege i slabosti unutarnje organizacije i nadzora iz glavnog trezora banke oduzeo i prisvojio 1 000 000 $ te sa novcem napustio RH. Uhićen je tek kada je novac potrošio na kocku i provod.

Bilježimo i više slučajeva šalterskih službenica koje su bez znanja klijenata sa njihovih računa podizale i za sebe prisvojile njihov novac. Naravno, postoji čitav niz varijacija na ovu temu, a sve imaju zajednički naziv da je napadnut novac, ali činjenicu da su ovo djela koja se najlakše preveniraju i otkrivaju kada su već počinjena.

Učinkovit sustav unutarnje kontrole, propisi kojima se reguliraju poslovi manipulacije novcem i dr., pa i sustav videonadzora, alati su kojima je moguće učinkovito svesti ova kaznena djela na minimum. Jasno, i politika zapošljavanja te prethodnih provjera znatno će doprinijeti suzbijanju ovih pojava.

Card-skimming i druge prevare s karticama

Iako su kreditne kartice, odnosno ovaj vid bankarskih usluga poprilično osiguran dobro razrađenim mehanizmima i različitim nivoima zaštite samih transakcija, ipak postoje mogućnosti zloupotreba i “zaobilaženja” postavljenog sistema sigurnosti. Današnji sigurnosni sistemi se sastoje od velikog broja komponenti, među kojima je najosjetljiviji – ljudski faktor. Moguće je imati na raspolaganju sve mehanizme zaštite, ali ukoliko zakaže “ljudski faktor”, sve pada u vodu.

Skimming predstavlja proces “skidanja” originalnih podataka sa magnetne trake na kreditnim karticama i kopiranje ovih podataka drugu lažnu karticu, i to bez znanja vlasnika kartice. Nakon pribavljanja podataka sa prave kreditne kartice, izrađuje se nova lažna koja se zatim koristi na različitim mjestima (prodavaonice, bankomati…) radi krađe novca sa računa pravih vlasnika kartice i računa.

Modusi dolaska do podataka s kartice:

1. Libanonska omča – spravica koju je lako napraviti i zbog koje se korisniku čini da je bankomat progutao karticu. Varalice žrtvi ponude pomoć, petljaju s bankomatom i na kraju je nagovore da ponovi PIN. Kad se žrtva udalji, lopovi izvuku karticu

2. Srebrne pločice – montiraju se na prorez bankomata i čitaju podatke s kartice. Mala kamera na bankomatu čita PIN dok ga vlasnik kartice utipkava

3. Pogled s leđa – najjednostavniji način praćenja PIN-a koji utipkava korisnik

Dolaskom do PIN-a i kartice počinitelji postaju «vlasnici» računa

Prema nekim podacima banke EU na krađama novca iz bankomata godišnje gube i više od dvije milijarde eura. Prevaranti u Velikoj Britaniji svake minute sa kreditnih kartica ukradu 800 funti.

Preventiva ovih kaznenih djela je u čip karticama i prikrivanju tipki rukom prigodom upisivanja PIN-a , postavljanju video nadzora od strane banke i diskrecijskih linija oko bankomata.

Phishing je tehnika koja je u posljednje vrijeme vrlo zastupljena u cyber kriminalaca, a temelji se na „socijalnom inženjeringu“ i obmanjivanju korisnika. Djeluje na način da se korisnicima pošalje lažni e-mail u ime njihove financijske institucije, odnosno banke – zahtijevajući da slijede link koji se u nalazi u e-mailu, kako bi verificirali svoje podatke poput adrese, broja kreditne kartice, imena i prezimena, korisničkog imena itd.. Kada korisnici slijede dani link, otvara im se stranica koja izgledom i sadržajem u potpunosti odgovara originalnoj, no postavljena je od strane napadača i ima za cilj prikupljati povjerljive informacije o korisnicima, kako bi se iste mogle kasnije zloupotrijebiti.

Došavši u posjed informacija, odnosno korisničkih podataka – uključujući statičku lozinku, napadač preuzima digitalni identitet pravoga korisnika i, primjerice, radi prijenos novca s računa korisnika na svoj račun.

Iako su u svijetu ove pojave u porastu, a stalno se bilježe i novi pojavni oblici ili modifikacije postojećih, uz ogromne materijalne štete, kod nas nije moguće doći do sistematiziranih podataka o obimu ove problematike.

Krađe bankomata

Saniranjem bankovnog sustava, pa zatim ekspanzijom istog krajem 90-ih i početkom 2000, pa sve do danas, dolazi i do postupnog mijenjanja navika građana (uvjetovanog poslovnom politikom banaka) glede podizanja gotovog novca. Sve više se to radi putem bankomata, čija mreža na području Hrvatske raste, te je danas, po nekim podacima, u Hrvatskoj instalirano oko 3000 bankomata, što u poslovnicama banaka, što na drugim mjestima. Od toga, 25 banaka ima svoje bankomate na kojima je godišnja vrijednost transakcija oko 30 milijardi kuna (kroz preko 50 milijuna transakcija).

Više je nego očigledno da se radi o izuzetno privlačnim potencijalnim objektima napada profesionalnih (ali i drugih) kriminalaca.

Shvativši da im se novac praktički nudi na cesti, u početku bez ikakve zaštite, ili uz minimalne mjere, kriminalci su počeli krasti bankomate, jednostavnim, gotovo primitivnim načinom. Najčešća meta napada su bili bankomati smješteni izvan objekta banke, u tuđim prostorima, a statistički nije dokazano da su pojedine banke češće meta od drugih.

Uvođenjem određenih mjera zaštite, početni broj takvih kaznenih djela (koji nije bio velik niti zabrinjavajući) dalje je smanjivan tako da danas ne predstavlja statistički relevantnu opasnost, a zaštita je regulirana Zakonom o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima, koji je upravo u fazi promijene.

Kao zaštitu, banke danas uglavnom koriste protuprovalni sustav s centraliziranom dojavom i nadzorom alarma te video nadzor. Banke nerado govore o broju ukradenih (ili provaljenih) bankomata, a policija ih ne prati kao posebnu kategoriju objekta napada provale ili krađe.
U slučaju krađe bankomata problem je to što zaštitarske firme van svojih centara niti imaju alarmne centrale, niti interventne ekipi (često nema niti policije u blizini) , pa se sve «koordinira» iz centra, a na mjesto događaja se dolazi post festum, kada su počinitelji s plijenom već daleko.

Tri su osnovna načina krađe novca iz bankomata:

– krađa čitavog bankomata i kasnija provala u njega na pogodnom mjestu
– provala u prostoriju u kojoj se bankomat nalazi te provala u bankomat i krađa novca (iz trezorskog dijela za kojeg prethodno pribave ključ i šifru-nemoguće bez suradnje sa suučesnikom iz zaštitarske firme)
– krađa novca iz kazete prilikom transporta u blindiranom vozilu (i/ili prostoriji gdje je smješten bankomat) od strane posade vozila zaštitarske firme (tu se najčešće javlja kao oštećena Zagrebačka banka, koja je pretrpjela milijunske štete, ali s tim se nije išlo u javnost, a ista firma i danas radi za nju)

Posebno je interesantno da se u velikoj mjeri kao počinitelji brojnih kaznenih djela (od ubojstava, otmica vlastitih djelatnika i vozila, utaja, provala, razbojništava, suučesništva u tim kaznenim djelima) uglavnom pojavljuju zaštitari samo jedne firme, čiji je i vlasnik neko vrijeme bio u pritvoru. Unatoč tome i dalje se kod njih pojavljuje slogan “ime kojem se vjeruje” i ne gube poslove. Za ne povjerovat!

Kaznena djela počinjena od strane zaštitara

Od svih kaznenih djela ovdje nabrojanih, kaznena djela počinjena od strane zaštitara smatramo najopasnijima. Više je razloga za takvo mišljenje. Prije svega, zaštitari su ti kojima banke povjeravaju svoj novac, ali i ukupnu sigurnost klijenata i zaposlenika.
Protiv takvih kaznenih djela teško je djelovati preventivno (pogotovo kada su banke u pitanju), neki oblici mogu trajati duži vremenski period prije nego što uopće budu otkriveni itd. Čest je slučaj da se isti povezuju s kriminalnim skupinama, dajući im potrebne podatke, a kao što je i rečeno, često i sami sudjeluju u izvršenju razbojništava i drugih kaznenih djela. (utaja-krađa novca prigodom transporta npr.)

Mišljenje je da se takvi događaji ne mogu spriječiti nikakvim unutarnjim nadzorom, kvalitativnom selekcijom djelatnika na pratnji novca, edukacijom, boljom stimulacijom, praćenjem rada i sl. tako da se te mjere niti ne poduzimaju, već se zbog naglog porasta obima posla djelatnici praktički uzimaju „s ulice“ odnosno bez ikakve specijalne provjere osim one koje je učinila policija prigodom provjere za dobivanje licence zaštitara.

Zaštitari koji su počinili određene teške stegovne prekršaje, dobivaju sporazumni raskid ugovora i jednostavno „kruže“ od firme do firme dok ne budu od strane policije otkriveni u počinjenju kaznenog djela. Prvenstveni razlog zašto se rukovoditelji – vlasnici zaštitarskih firmi ponašaju na ovakav način jest taj što za dobivanje poslova od strane nekih banaka nije bitna kvaliteta, već vjerojatno neki drugi, u svakom slučaju ne transparentni načini.
Autor ovih redaka je sudjelovao u mnoštvu obrada nakon izvršenih kaznenih djela, otkrio više počinitelja teških kaznenih djela od strane zaštitara, kada je policija bila nemoćna, te mu je dobro poznato što treba poduzeti na prevenciji, ali i poduzimanju svih mjera u cilju poboljšanja kvalitete usluga od strane zaštitarskih firmi.

Nažalost banke često zapošljavaju ljude na poslovima sigurnosti, koji niti su stručni niti imaju volje saslušati kvalitetne savjete, a vjerojatno nemaju ni utjecaj na to koju zaštitarsku firmu angažirati. Slična je situacija i u zaštitarskim firmama, koje su vođene uglavnom profitom, uz malo stručnih ljudi, posebice kriminalističke struke na rukovodećim radnim mjestima, uz nedovoljno educirane, stimulirane i selekcionirane zaštitare.

Za kraj, umjesto zaključka, treba napomenuti da banke nisu odgovorne samo za novac koji se nalazi u njihovim poslovnicama, bankomatima, računima, već i za ukupno stanje sigurnosti, posebice kada su u pitanju životi i sigurnost njihovih klijenata i zaštitara. Stoga bi, ukoliko nemaju, bili u obvezi angažirati stručne i kvalificirane osobe, iza koje stoje rezultati u radu na ovoj problematici, što bi za posljedicu imalo podizanje ukupne razine sigurnosti na višu razinu, a često i uštede u ukupnim izdvajanjima, iako treba poći od činjenice da ulaganja u zaštitu nisu troškovi, već investicija.

Sviđa vam se članak?

Ima ih još tamo od kuda ovaj dolazi.

Povremeno vamo pošaljemo besplatne korisne savjete.